Ime koje živi duže od dvije tisuće godina

Antički pisci pamte ih kao hrabre, okrutne i nepokolebljive ratnike. Međutim, nikada nisu bili samo i jedino ratnici, nego narod koji se bavio stočarstvom, zemljoradnjom, narod koji je trgovao i s Grcima i s Rimljanima, narod bogata i pomalo magična duhovnog života u čijem je središtu rijeka Cetina, narod čija su matična područja bila Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko polje, s vremenom sve do Salone, s vremenom sve do prostora između Krke i Neretve. Oni su Delmati. Narod po kojem je Dalmacija dobila ime. Ime koje živi i danas.

Između mita i stvarnosti

Arheološki muzej u Splitu domaćin je izložbe Delmati – između mita i stvarnosti otvorene sredinom lipnja na kojoj je sve do 31. listopada moguće vidjeti više od 400 artefakata iz muzeja i institucija iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji predstavljaju ne samo Delmate nego objedinjuju dosadašnja saznanja i rekonstruiraju njihovu dramatičnu prošlost i duboko ukorijenjenu prisutnost na ovim prostorima. Kustosica izložbe iz Arheološkog muzeja u Splitu Marta Kalebota u razgovoru za Vijenac ističe kako izložba ustvari odražava dva pogleda na Delmate: onaj koji su stvorili antički pisci, ponajviše Rimljani, i onaj koji stvaramo danas.

Reljef Silvana / Snimio Vicko Vidan

„Rimski izvori najčešće ih prikazuju kao ratnike i tvrdokorne protivnike Rima, stoga ih i suvremena javnost često promatra upravo kroz tu prizmu. Istodobno su tijekom stoljeća nastali brojni mitovi i pretpostavke koje se nerijetko ponavljaju kao činjenice, iako za njih nemamo dovoljno dokaza. To je jedan od najvećih izazova u proučavanju Delmata“, kaže za Vijenac Marta Kalebota, napominjući kako arheološki nalazi o Delmatima svjedoče da nisu bili samo ratnici nego i stočari, trgovci, graditelji, obrtnici, zemljoradnici.

Od Duvanjskog polja do Salone

„Imali su razvijena naselja, bogat duhovni život te održavali kontakte s grčkim i rimskim svijetom. Budući da prije romanizacije nisu ostavili pisane izvore, danas ih upoznajemo ponajprije kroz arheološke nalaze i zapise drugih naroda“, dodaje Marta Kalebota, podsjećajući da se njihovim matičnim područjem smatraju Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko polje.

„S vremenom su se proširili prema obali sve do Salone i na prostore između Krke i Neretve. Arheolozi na tom području prate istu materijalnu kulturu još od oko 1200. godine prije Krista, no ime Delmati prvi se put u izvorima pojavljuje tek u 2. stoljeću prije Krista“, napominje i ističe kako „mnogi istraživači danas drže da Delmati nisu bili jedinstveno pleme u modernom smislu riječi nego politički savez više lokalnih zajednica okupljenih oko Delminija na području današnjeg Duvanjskog polja“.

Spiralnonaočalasta fibula, 6–5. st. pr. Kr. / Snimio Vicko Vidan

„To je jedan od najvećih misterija njihove povijesti: kada su se i zašto te različite zajednice počele tako određivati i doživljavati. U 2. stoljeću prije Krista Delmati se šire prema obali i dolaze u sukob sa susjedima, ali i s grčkim gradovima poput Epetija, današnjeg Stobreča, i Tragurija, današnjeg Trogira. Budući da su ti gradovi bili saveznici Rima, Delmati ubrzo ulaze u sukob s najvećom silom antičkoga svijeta i upravo će ih taj sukob zauvijek upisati u povijest. Njihova je važnost za Dalmaciju velika – ne samo zato što su oblikovali taj prostor, nego i zato što je upravo po njima cijela regija dobila ime“, smatra kustosica. Malo je naroda, ističe, koji se mogu pohvaliti time da njihovo ime živi duže od dvije tisuće godina.

Cetina – sakralni prostor

Poseban dio izložbe posvećen je rijeci Cetini koja Delmatima nije bila samo izvor vode i prometni pravac, nego je imala i veliko duhovno značenje.

„Uz Cetinu su pronađeni brojni predmeti iz različitih razdoblja prapovijesti – oružje, nakit i drugi vrijedni predmeti koji teško da su slučajno završili u rijeci. Naravno, dio nalaza mogao je biti izgubljen tijekom prijelaza rijeke ili svakodnevnih aktivnosti, no kada govorimo o većem broju vrijednih predmeta, takvo objašnjenje postaje manje uvjerljivo“, objašnjava Marta Kalebota dodajući kako se zato smatra da je Cetina ustvari bila sakralni prostor u kojem su se ostavljali zavjetni darovi božanstvima povezanima s vodom.

„Teško je zamisliti da bi ratnik bez razloga izgubio mač, jedan od svojih najvrednijih predmeta. Zato se sve češće pretpostavlja da su takvi predmeti namjerno polagani u rijeku kao zavjetni darovi, možda za siguran prijelaz, pobjedu ili u znak zahvalnosti. Slični običaji poznati su i drugdje u Europi. Nalazi iz okolice izvora Veliko Vrilo to dokazuju: tamo su pronađeni oružje, nakit i drugi vrijedni predmeti. Iako ne znamo kojem su božanstvu bili posvećeni niti u kojim su se prigodama prinosili, no zato Cetina ostaje otvoreno pitanje koje više od dvije tisuća godina čuva dio tih tajni“, dodaje. Uz Cetinu, ovo je pleme štovalo špilje, uzvisine, šume i pašnjake, premda nema pisanih izvora koji to potvrđuju.

U Gorici kod Gruda pronađeno više od 300 zavjetnih darova

„Nakon rimskog osvajanja na tom se prostoru pojavljuje kult Silvana, božanstva povezanog sa šumama, pašnjacima i stočarstvom. Ta snažna povezanost čovjeka i prirode jedna je od najupečatljivijih osobina delmatskog svijeta. Među najvažnijim nalazištima za proučavanje njihove religije je svetište u Gorici kod Gruda, gdje je pronađeno više od 300 zavjetnih darova iz razdoblja između 7. i 1. stoljeća prije Krista. Iako ne znamo kojem je božanstvu svetište bilo posvećeno, količina i raznolikost nalaza svjedoče o njegovoj iznimnoj važnosti za lokalnu zajednicu“, kaže Marta Kalebota.

Marta Kalebota objedinila je građu koja je desetljećima rasuta
po mnogim muzejima i zbirkama

Opisujući svakodnevni život Delmata, ona ističe kako je bio prizeman i povezan s prirodom.

„Živjeli su u gradinama, utvrđenim naseljima smještenima na uzvisinama s kojih su mogli nadzirati okolni prostor. Kuće su im najčešće bile jednostavne, građene od kamena, drva i gline, a svakodnevica se odvijala između obiteljskog života, rada i trgovine. Gospodarstvo se temeljilo ponajprije na stočarstvu i poljoprivredi. Važnu ulogu imale su ovce, zbog čega dio istraživača podrijetlo imena Delmati povezuje s ilirskom riječju delma u značenju ovca. Uz stočarstvo, bavili su se uzgojem žitarica, proizvodnjom keramike, obradom metala i trgovinom, a sudjelovali su u mrežama koje su povezivale istočnu obalu Jadrana s unutrašnjošću Balkana i grčkim svijetom“, kaže kustosica.

Arheološki nalazi iz grobova pružaju vrijedan uvid i u njihov izgled: žene su nosile bogato ukrašene fibule, ogrlice i narukvice, dok su muškarci, uz osobne predmete, ponekad u grob polagali i oružje. Na izložbi se mogu vidjeti utezi za tkalačke stanove, keramičke posude, oruđe, oružje i nakit, svjedočeći o razvijenim obrtima poput tkanja, obrade metala i izrade nakita, a kontakti s grčkim gradovima bili su im intenzivniji nego što se često pretpostavlja.

„Ljudi su trgovali, razmjenjivali dobra i ideje. Delmatski svijet nije bio izoliran, već povezan s drugim zajednicama istočnog Jadrana. Kad je riječ o ratovanju, glavno oružje bilo je koplje, uz mačeve, noževe i zaštitnu opremu poput kaciga, danas među najatraktivnijim izlošcima na izložbi“, dodaje. Međutim izložba sugerira da se iza priče o ratnicima i ratovima kriju stvarni ljudi u krajoliku koji i danas prepoznajemo kao dalmatinski.

Snimio Tonći Seser / Koplje, ARMUS, 1. st.

Trgovačke veze i ratovi

„Iako arheolozi materijalnu kulturu Delmata prate još od kraja brončanog doba, u pisanim se izvorima pojavljuju relativno kasno – tek u 2. stoljeću prije Krista. Prvi ih spominje grčki povjesničar Polibije, opisujući njihove sukobe s grčkim gradovima na istočnoj obali Jadrana prema kojem su Delmati 156. godine prije Krista napali Tragurij i Epetij, današnji Trogir i Stobreč. Budući da su ti gradovi bili rimski saveznici, upravo je taj događaj doveo do prvog velikog sukoba Delmata i Rima“, pojašnjava Marta Kalebota, napominjući kako je taj sukob obilježio desetljeća njihove povijesti zbog kojeg ih rimski izvori prikazuju kao ratnike i protivnike njihovog carstva.

„To je pogled njihovih neprijatelja i to treba čitati s dozom opreza“, ističe kustosica. Posebno mjesto na izložbi zauzimaju nalazi iz recentnih istraživanja u Stobreču, antičkom Epetiju.

„Dio tih predmeta prvi se put predstavlja javnosti. Njihova je vrijednost u tome što nam pomažu bolje razumjeti kontakte između grčkih gradova na obali i zajednica u njihovom zaleđu. Nalazi iz Stobreča i Trogira pokazuju da istočna obala Jadrana nije bila prostor odvojenih svjetova, već područje intenzivnih trgovačkih i kulturnih kontakata. Stobreč ne govori samo o Grcima ili Delmatima, nego o složenim odnosima različitih zajednica koje su stoljećima živjele na istom prostoru“, napominje.

Povezivanje fragmentirane delmatske baštine u cjelinu

Jedan od ciljeva izložbe jest objediniti građu koja je desetljećima bila raspršena po muzejima i zbirkama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jer mnogi nalazi potječu iz istraživanja provedenih u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, kada arheološke metode nisu bile razvijene kao danas.

„Dio predmeta pronađen je slučajno i bez precizno zabilježenog konteksta, a upravo je kontekst u arheologiji često jednako važan kao i sam nalaz. Zato izložba ne predstavlja samo pregled delmatske baštine, nego i pokušaj povezivanja brojnih fragmenata u cjelovitiju sliku. Tek kada se građa objedini na jednome mjestu, počinju se uočavati veze i obrasci koji ranije nisu bili vidljivi. Upravo zato ova izložba nije samo priča o Delmatima, nego i o našem današnjem razumijevanju njihova svijeta“, kaže za kraj Marta Kalebota.

Autori izložbe su: Stipan Dil­ber (Franjevački muzej Tomislavgrad), Marko Dizdar (Institut za arheologiju), Darija Domazet (Muzej Cetinske krajine – Sinj), Sanja Ivčević (Arheološki muzej u Splitu), Marta Kalebota (Arheološki muzej u Splitu), Ana Marić (Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine), Marija Marić Baković (Franjevački muzej i galerija Gorica-Livno), Vesna Matić (Arheološki muzej u Splitu), Lujana Paraman (Muzej grada Trogira), Hrvoje Potrebica (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), Ivan Šuta (Muzej grada Kaštela), Nino Švonja (Arheološki muzej u Splitu), Domagoj Tončinić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) i Marina Ugarković Džafić (Institut za arheologiju).